Krađa auta i zaštita - istina i zablude

Kod nas (a slično je i u regiji) 3 najčešća stereotipa su:

1. Da se najviše kradu novi auti, a i to samo nekih marki
2. Da kradljivci mogu ukrasti baš sve što im se prohtije, pa se ne isplati štititi, već
3. Kaskom osigurati auto jer da je to najbolja zaštita (a i to samo dok je auto nov)

Sva tri uvjerenja su su zabluda i mit, jer mnogi polovično informirani najčešće kao argument imaju samo vlastito neznanje: „Nisam čuo“ ili „Nije mi poznato da se ta marka ili tip krade“, „Kradu se samo ove marke...“. Međutim statistika je neumoljiva i govori nam drugačije.

Ad 1.Kradu se sve marke i svi tipovi svih godišta. Naravno neki manje a neki više. Ali nema marke ni tipa koji se ne krade. Tako je u USA gdje se godišnje krade 700 do 800.000 vozila (donedavno i 1,200.000!) nekoliko godina za redom najkradeniji auto Honda Accord. U Britaniji Ford Transit(!) i Astra (njihov Vauxhall). U Njemačkoj BMW. U Italiji Fiat. U Austriji i Sloveniji VW. U Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj Škoda Octavia. U Švedskoj Volvo. U Rusiji Bjelorusiji i Ukrajini Žiguli. U Hrvatskoj VW i Opel. Iz ovih statistika je vidljivo da je broj ukradenih vozila uglavnom u korelaciji sa brojem vozila tog tipa i marke na cestama. Što je neko vozilo zastupljenije u prometu to se više i krade.

Ad 2. Dok svuda u svijetu udruge vozača i auto-časopisi savjetuju da se zaštita isplati i koji su sve načini zaštite obzirom na cijenu i način djelovanja, i dok to osiguravajuće kuće honoriraju te potiču manjim premijama osiguranja ako imate zaštitu, dotle kod nas podzemlje preko nekih "novinara" zadnjih godina pokušava prodati laž da se zaštita ne isplati jer kradljivci mogu ukrasti što im padne na pamet, pa je najbolje plaćati kasko. I tu je statistika neumoljiva: kradu se uglavnom nezaštićena vozila. Poznato je da se može ukrasti sve ako te nitko ne ometa i ako imaš dovoljno vremena na nekom zabačenom mjestu te odgovarajuće alate. Znamo da se i iz najčuvenijih banaka kradu novci i dragocjenosti. Znani su primjeri iz svijeta gdje su nestajali cijeli mostovi, kuće, te kilometri pruga. Pod zabačenim mjestom podrazumijevaju se i garaže. Kradljivci na cesti, na otvorenom, međutim nemaju vremena baviti se ni jednostavnijim i jeftinijim zaštitama, već kad shvate da je auto zaštićen, idu dalje do onog koji to nije.

Ad 3. Kasko osiguranje kao financijska kategorija nije niti može biti zaštita od krađe ili nesreće. Zaštita je tehnički uređaj koji djeluje preventivno i onemogućuje ili toliko usporava krađu da kradljivac zbog mogućnosti otkrivanja odustaje od nje. Kasko nastupa tek „post festum“ kada se krađa dogodila i predstavlja samo utjehu, nikad potpunu financijsku odštetu za nestalo vozilo. Što je vozilo starije to osiguravatelji odbijaju veći postotak amortizacije i sa godinama odštete postaju sve mizernije i odnose se samo na goli auto. Vrijednost stvari nestalih sa autom, izgubljeno vrijeme, zaradu, poremećene planove vam nitko neće platiti. O živcima da ne pričamo. Kasko niti jedno vozilo nije zaštitio od krađe ili nesreće. Kradljivci bi bili jako sretni kada bi se svi „štitili“ samo kaskom.

Običaj da se auto osigurava kaskom i štiti uređajima protiv krađe samo dok je nov također nema potporu u statistikama. Kod nas kao i u mnogim drugim zemljama auti stariji od 3 godine kradu se i više nego novi do 3 godine. Postoji nekoliko teorija zašto je to tako, ali onom koji ostane bez auta to nije bitno. Svatko tko kupi rabljeni auto, bilo od privatne osobe, firme ili leasing-kuće morao bi ozbiljno razmisliti o zaštiti auta, jer nema jamstva da negdje ne postoji kopija njegovih ključeva. Pogotovo oni koji s autom dobiju samo jedan ključ. Od ulaska u EU umreženi su i dostupni podaci o autima koji dolaze iz uvoza, tako da ni oni nisu isključeni iz tog sigurnosnog rizika.

Zaštitne uređaje u principu djelimodijelimo na elektroničke i mehaničke. Mehaničke blokade puno je teže onesposobiti i staviti izvan funkcije nego elektroničke, pa ih većina zaštitara u svijetu preferira. Kad imaju siguran antibumping cilindar i kad su od kaljenog otvrdnutog čelika, piljenje i bušenje nisu moguće bez električne struje (akumulatorski uređaji nisu još dorasli tvrdoći tih materijala). Krađa nije moguća bez velike buke niti u vremenu koje je kradljivcu na raspolaganju. Danas svaka nova generacija auta ima dvostruko više elektronike nego prethodna, pa većina proizvođača već danas brani naknadnu ugradnju bili kakovih elektroničkih naprava i uskraćuju jamstvo ukoliko ih uopće uspijete ugraditi jer sve češće dolazi do interferencije s elektronikom automobila. Pa alarm blokira elektroniku motora, ili obratno, kada bi to najmanje smio (npr u pretjecanju). Mehaničke blokade su i dosada bile najsigurnija i najotpornija zaštita od krađe a biti će to još dugo u budućnosti. Sa intenzivnom kompjutorizacijom vozila vrijeme naknadno dodanih alarma ističe odnosno postaje nemoguće. Samo oni tvornički usklađeni s kompjutorom vozila ostaju u igri, a i to dok ih kradljivci ne provale ili od nekog u tvornici ne kupe sheme.

Tako sada otpada mogućnost koju su donedavno nudili neki zaštitari: kombinacija blokade i alarma. Jednako efikasna ali puno jeftinija je kombinacija blokade i gravure na staklima ili metalnim dijelovima vozila. Kada na svim staklima piše registracija, ime firme ili štogod drugo što ukazuje na vlasnika, to je još jedan razlog kradljivcu da produži dalje. Nitko ne krade auto kojem mora kupiti nova stakla. Nisu jeftina i na njima uvijek piše godina proizvodnje. Kradljivci ne vole investirati, već što prije unovčiti ukradeno. Gravuru je sa stakla praktički nemoguće izbrisati. Svaki takav pokušaj rezultira pucanjem i raspadom stakla. Budući se za dijelove krade manje od 10% vozila (puno je više kradljivaca-preprodavača od kradljivaca-mehaničara) to je gravura i sama za sebe dobra zaštita. Zbog jednostavnosti, jeftinoće i brzine postavljanja (10-ak min.) najrašireniji je oblik zaštite u USA, pa je i njihova policija preporuča.

Zaključak: Kad kupite auto makar koliko se financijski napregnuli još 1% izdatka za sigurnost se isplati (više nego li za fensi felge, tamne folije, televizore, razne ukrase i sl). Najgore je godinama otplaćivati nešto što nemaš, a vozi netko drugi.

Pročitajte i slijedeće članke:

Sigurnosna mana suvremenih automobila